уторак, 25. март 2014.

Omaž "Cezaru"

Kralj Aleksandar Obrenović
Slika preuzeta sa www.novosti.rs
Dragi moji čitaoci, kao što možete da primetite slika koja se nalazi pored teksta koji upravo čitate ne poklapa se sa naslovom, ali verujem da će vam biti jasno, kada stignete do kraja ovog teksta, zašto sam za ovaj blog izabrao upravo sliku našeg potonjeg kralja, Aleksandra Obrenovića.
 
No, pre nego što se dotaknemo života ovog suverena zamoliću vas da se prisetite prvog bloga vašeg autora, u kom pominjemo našeg lokalnog Cezara (http://stojangorcinovic.blogspot.com/2013/06/puce-trijumvirat.html), i to, složićete se u superlativima. Ako ste se prisetili, dozvolite sada meni da kažem isto što je u intervijuu jednoj "zapadnoj" medijskoj kući rekao naš spojenoprsti gospodar: "Samo budale ne priznaju da su pogrešile".
 
E, dragi moji, ja priznajem da sam pogrešio, i kada bi to bilo moguće, povukao bih sve što sam tada napisao, ali, pošto smatram da je u ovoj zemlji i previše autocenzure, ostaviću taj tekst da stoji, i meni i drugima za nauk.
 
A pogrešio sam jer sam verovao da dotični gospodin u našu učmalu opštinu donosi nešto novo, i da će svojim radom, sada kada je na još istaknutijoj poziciji, još više doprineti da svi mi koji živimo na 66. kilometru od ušća reke Tise, živimo još bolje. Cezar jeste donosio novine i boljitak u našu opštinu, sve dok nije avanzovao, ali čim je ugledao biserno beli kamen zgrade Banovine naš Cezar je izgleda zaboravio ko je, odakle dolazi i što je najvažnije, zbog koga je tu gde jeste.
 
Slično se desilo i čoveku sa slike, koji je takođe počeo da veruje da je narod tu zbog njega, a ne da je on tu zbog naroda, a ukoliko ne znate kako je kralj Aleksandar skončao, reći ću vam ja uskoro. Ali pre toga važno je da kažemo i to zbog čega sam ja, kao i velika većina mojih sugrađana, što su pokazali izbori 2006., 2008. i 2012., poverovao u priču Cezara.
 
Najpre zbog toga što je, u njegovo vreme, naša opština konačno očišćena od uticaja drugog po veličini sela opštine (o ovome je takođe bilo reči u jednom od prethodnih blogova), koji ne samo da je nazadan, nego se u par navrata pokazao i kao štetan za samo Vološinovo, a u korist Karlsbada. To nije bio lak zadatak, jer otkad ja znam za sebe, a kol'ko čujem i mnogo pre nego što sam ja znao za sebe, taj uticaj je bio remetilački faktor za svaku odluku koja je donosila dobro Vološinovu, a opet opštinski novac se vrlo lako transferisao na Karlsbadske rupe bez dna, poput čuvenog doma kulture...
 
Vrhunac karlsbadskog uticaja je svakako upropaštavanje jedinog industrijskog giganta u čitavoj opštini, i od tad je već i budalama bilo jasno da se mora stati na kraj karlsbadizaciji opštine, samo što niko do Cezara nije imao petlje da se sa tim uhvati u koštac.
 
Sličnu situaciju imao je i kralj Aleksandar Obrenović, koji je poput Cezara, morao da nađe način da dve struje (tada liberali i radikali) funkcionišu u novim okolnostima koje su izazivale krizu vlasti, što je uradio tako što je izvršio takozvani "Dvorski udar", u kom je smenio dotadašnju Vladu, i uzeo stvar u svoje ruke. To jeste bio radikalan potez, ali je u konačnici doneo dobro srpskoj državi, kao što je zaustavljanje karlsbadizacije donelo dobro Vološinovu.

Još jedna paralela može se napraviti između donošenja takozvanog "Oktroisanog ustava" kralja Aleksandra, uz pomoć kog je kralj napravio dvodomni parlament, gde je zapravo, uz pomoć svojih senatora u potpunosti kontrolisao rad parlamenta, i gde je praktično on postao, i ostao, jedini lider u državi (a podsetiću vas, Srbija pati od kulta ličnosti) i hrabrog zaokreta u vođenju politike na lokalu, gde Cezar i njegovi nisu pravili nikakve kompromise, i čak su uspeli da poganog Barjaktarčića navedu da izađe iz "žute" ekipe, i pokaže svoje pravo lice u kasnijim događanjima, a sve zato što je Barjaktarčić, i njemu slični, podmetao veliki broj klipova u točkove koji su našu opštinu pokretali u napred, i tome se moralo stati na kraj (igrom slučaja, ili ne, Barjaktarčić je takođe poreklom Karlsbadžanin).

Upravo zbog toga je i Vološinovo volelo Cezara, jer je izgradio kult ličnosti; ličnosti koja rešava zatečene probleme, i hrabro se hvata u koštac sa novim problemima koji se jesu konstantno pojavljivali, ali je naša opština nekako izlazila na kraj sa njima. Ali onda se nešto promenilo...        

Već sam napomenuo koliko očaravajuć zna da bude brački mermer, biserno bele boje, koji je Dragiša Brašovan ugradio u zgradu Banovine, i pogađate, Cezara zavedoše svetla velikoga grada. Od jednom, sve je postalo važnije od mesta koje je do skoro najviše voleo, i svugde je bio viđan, samo ne u Vranjevu, Šušanju, Novom Selu, Novom Naselju i centru, što je započelo naš lokalni "Majski prevrat" (ja ga zovem Istinski Preokret već neko vreme). Podsetiću vas, u sklopu "Majskog prevrata" kralj Aleksandar Obrenović praktično je izgubio kontrolu nad državom, usled velikih demonstracija radnika i studenata, što se u Vološinovu desilo kada je naš lokalni Pol Pot, odlučio da se pridruži Barjaktarčiću i Brus Liju.

Posle ovoga je već svima bilo jasno da uticaj Cezara bledi, i da, ako hoće da još malo sedi u Brašovanovoj zgradi, mora prvo da sredi svoje dvorište, to jest, da ponovo bude narodski čovek u svom selu; svima je bilo jasno, ali ne i Cezaru i njegovoj novoj Dragi Mašin. Posledica toga je svakako i rezultat na izborima, koji su se održali prošle nedelje, gde je poruka koju je narod vološinovski poslao Cezaru jednaka onoj koju je Apis 29.5.1903. poslao kralju Aleksandru Obrenoviću. Cezar je od 16.3.2014. politički mrtav!

Politički ga više nema, a slično kao i kralj Aleksandar, i ovaj je delimično "pao" zbog žene, jer je Cezara preseljenje u Ujvidek koštalo političke karijere, ali neka je on nama bar srećno zaljubljen; a nama što nismo zaljubljeni, iako je proleće već uveliko tu, ostaje da se nadamo da će kao što je posle kralja Aleksandra Obrenovića na presto došao kralj Petar I Karađorđević - Oslobodioc, veliki čovek i reformator omiljen u narodu, i na "presto" naše opštine doći neki "oslobodioc", koji će nas konačno pogurati napred, i kojeg ćemo voleti kao što je narod voleo čika Peru Oslobodioca.

Na moju, i vašu, žalost dragi čitaoci, ja takvog ne vidim, a ovi što trenutno sede na prestolu istom ne da nisu dorasli, nego se bojim da ću njih u jednom od narednih tekstova morati da poredim sa buržoazijom u vreme francuske revolucije. Narod je gladan, a oni i njima bliski sve bogatiji. Državno zemljište se obrađuje bez naknade (tačnije naknada se ne plaća opštini nego Karlsbadžanima koji sede u našoj opštini), kupuju se kuće, vikendice, salaši, automobili i stara zdanja u centru grada, fabrika cipela prestaje da postoji, fabrika crepa je odavno bivši gigant, "Gospojina" se sad plaća iz opštinskog budžeta, ne više od sponzora, a njima lepo. Dići će se valjda i kod nas nekad kuka i motika, a sloboda, bratstvo i jednakost doći na cenu. Al' znajući nas, pre ćemo ćutati i trpeti... Krivi smo mi, al' kriv je i Cezar!

U stvari, njega to ne dotiče, on je sad ujvidečanin.